Kako smo čuvali podatke kroz povijest

Koliko podataka možete ponijeti sa sobom? Stoljećima čuvamo važne uspomene i podatke bilježeći ih na različitim medijima – od konopaca s čvorovima, glinenih pločica, svitaka, knjiga, bušenih kartica i HDD diskova do najnovijih SSD diskova. Pogledajmo kako su se potrebe čovječanstva i naše sposobnosti mijenjale s vremenom.

Prvi poznati primjer pohrane podataka zabilježen je 9000 godina prije nove ere. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća arheolozi su pronašli kost Ishango. Kost potkoljenice pavijana i urezi u njoj napravljeni kvarcom upotrebljavali su se za jednostavne izračune, ali pokazuju i kako su ljudi tisućljećima prikupljali podatke označavajući odgovarajuće brojeve na štapu ili nekom drugom dugačkom predmetu.

Ali prijeđimo na kraj četvrtog stoljeća prije nove ere i najpoznatiju zbirku znanja u Starom svijetu – veliku Aleksandrijsku knjižnicu. Pogrešno se misli da su materijali iz nje izgorjeli tijekom opsade Gaja Julija Cezara. Sve ukazuje na to da je zbirka svitaka, ili barem njezin znatan dio, preživjela požar, a knjižnica je propala oko 3. stoljeća prije nove ere zbog nedovoljne financijske potpore i nemara. Sa sigurnošću možemo reći da je sadržavala sve znanje Starog svijeta. No što to znači? Koliko je podataka pohranjeno na obali Egipta?

Procjenjuje se da je u Aleksandriji bilo između 40.000 i 400.000 svitaka. U prosjeku je potrebno oko 34 KB memorije za pohranu jedne od dvadeset četiri knjige Ilijade na računalo. Može se reći da je to ekvivalent jednog svitka iz Aleksandrijske knjižnice. Procjenjuje se da je Aleksandrija imala između 1,3 i 13 GB prostora za pohranu, ovisno o procijenjenom broju rukopisa u zbirci. Na Samsungov USB pogon Fit Plus, nešto veći od nokta, možete pohraniti do 256 GB podataka, što znači da na njega stane „sve znanje Starog svijeta” nekoliko puta, i staviti ga u džep.

Naravno da je izum pokretnih slova i razvoj tiskarskog stroja omogućio knjižnicama znatno proširenje zbirki. Znanstvenici su usporedili aleksandrijske svitke sa 100.000 modernih knjiga. S druge strane, najveća knjižnica na svijetu, zbirka američkog Kongresa, sadržava 170 milijuna jedinica pohranjenih na različitim medijima. Procjenjuje se da je veličina ovih podataka približno 10 petabajta (10 milijuna GB).

Prva minijaturizacija podataka dogodila se krajem 19. stoljeća. Bušene kartice upotrebljavale su se za bilježenje rezultata američkog popisa stanovništva 1890. U ranim pedesetim godinama 20. stoljeća na trake se moglo pohraniti 2 milijuna znamenki po kolutu.Memorije koje su upotrebljavane u raketama Apollo imale su 74 KB. Bilo je moguće samo čitanje, ne i pohrana podataka. Sve je bilo u potpunosti ručne izrade.

S razvojem interneta i općim prihvaćanjem računala čovječanstvo je počelo stvarati i prikupljati nezamislive količine podataka. Procjenjuje se da je 2023. izrađeno 120 zetabajta novih informacija (1 zetabajt iznosi 1 milijun petabajta), 60 puta više nego 2010. godine. Očekuje se da će do 2025. godine ta brojka narasti na 181 zetabajta.

Postoji jedan razlog zašto stoljećima upotrebljavamo bezbroj načina pohrane. Naši su mozgovi nepouzdani, unatoč tome što su znanstvenici izračunali da su sposobni za pohranu 2,5 petabajta podataka. Bez obzira na to radi li se o čvoru na konopcu, poruci na papiriću ili modernom prijenosnom pogonu, vanjski mediji olakšavaju nam život održavanjem podataka organiziranima i dostupnima. Prijenosni pogon omogućava da ponesete mnogo podataka sa sobom. Na primjer, Samsungovi modeli T9 nude pohranu do 4 TB podataka, a pored toga mogu i stati u džep (razmjerno su manji od mobilnog telefona, širinom i visinom podsjećaju na posjetnicu). Po razvoju načina za pohranu važnih brojeva i uspomena vidi se koliko smo napredovali od kostiju pavijana.