Pametni ljubimci: trend budućnosti ili gubitak ljudskosti?

Jeste li ikada razmišljali o tome da negdje na Istoku, u zemlji koju sigurno poznajete – Kini, pametni ljubimci postaju sve prisutniji na ulicama? Umjesto klasičnih dlakavih četveronožaca, sada ulicama šeću ili se nose u torbicama mali pametni ljubimci, koji su zapravo ništa drugo do – roboti. Još početkom 90-ih godina Japan je lansirao prve digitalne ljubimce, poput slavnog Tamagočija, kojeg je trebalo hraniti i s vremena na vrijeme posvetiti mu pažnju. Kasnije su stigle aplikacije s virtualnim ljubimcima i američki Furby, a danas takvi pametni ljubimci postaju sve funkcionalniji. Nije iznenađujuće, s obzirom na to da umjetna inteligencija ubrzano napreduje i sve je prisutnija u našem svakodnevnom životu. Moderne tehnologije razvijaju se nevjerojatnom brzinom, a globalna tržišna vrijednost ove industrije raste iz godine u godinu. Predviđa se da će do 2033. godine tržište pametnih ljubimaca dosegnuti vrijednost od oko 55 milijardi američkih dolara. Za usporedbu, s tim iznosom moglo bi se kupiti oko 330 Boeinga 737 – najprodavanijih komercijalnih zrakoplova koji prevoze oko 200 putnika. Primjerice, Air Serbia nema nijedan takav avion, dok ih Poljska posjeduje 18, a Njemačka čak 40. Dakle, nalazimo se pred jednom sasvim novom tehnološkom granom, koja ne samo da mijenja način na koji razmišljamo o kućnim ljubimcima, već i otvara vrata budućnosti u kojoj će roboti možda postati neizostavni članovi naših domova

Zašto Azija dominira tržištem pametnih ljubimaca? Jedan od ključnih razloga leži u specifičnim društvenim i ekonomskim okolnostima, posebno u Kini. Politika jednog djeteta, koja je desetljećima bila na snazi, dovela je do generacija obitelji s jednim djetetom, čime je smanjen broj djece u obiteljima, a time i klasičnih oblika socijalne interakcije unutar obitelji. Istovremeno, ekonomska situacija u Kini je takva da su nekretnine izuzetno skupe, radni tempo zahtjevan, a roditelji sve manje vremena provode s djecom. U tom kontekstu, pametni ljubimci su se pojavili kao alternativa za druženje, pružajući djeci osjećaj društvene povezanosti i emocionalne podrške. No, ovi ljubimci nisu obični – oni su opremljeni konverzacijskim chatbotovima koji im omogućuju da prepoznaju i reagiraju na ljudske emocije, prilagođavajući se svojim vlasnicima. Na taj način ovi robotski ljubimci simuliraju ljudski kontakt, pružajući osjećaj topline i interakcije. Osim što smanjuju osjećaj usamljenosti, pametni ljubimci kod svojih vlasnika potiču osjećaj odgovornosti, dajući im svrhu i smanjujući anksioznost. U Aziji, gdje su mnogi ljudi suočeni s brzim urbanim načinom života i ekonomskim pritiscima, uključujući visoke cijene nekretnina, ovakvi oblici interakcije postaju sve popularniji. Nije neobično vidjeti ljude kako šeću sa svojim robotskim ljubimcima, nose ih u torbicama, pa čak im kupuju i kaputiće. Ovi pametni ljubimci ne samo da pružaju emocionalnu podršku već mogu imati i kognitivne prednosti, potičući interakciju i stimulirajući um svojih vlasnika. Na taj način, tehnologija ne samo da mijenja naše svakodnevne navike već i redefinira način na koji doživljavamo društvene odnose i povezanost s drugima.

Dok neki vide svrhovitost ovog novog trenda, drugi su ozbiljno zabrinuti zbog njegovih dugoročnih posljedica. Koliko god umjetna inteligencija bila razvijena i sofisticirana, ona se suočava s jednim temeljnim paradoksom: što je kompleksnija i preciznija u simulaciji ljudskog ponašanja, to manje može biti spontana. A upravo kroz spontanost doživljavamo pravu bliskost – onu autentičnu, nepredvidivu dinamiku odnosa koja je ključna za naše iskustvo ljudskosti i osjećaj cjelovitosti. Osim toga, iako umjetna inteligencija može prepoznati emocije i analizirati ih, ona ih ne može doživjeti. Može razumjeti što znači tuga, ali ne može je osjetiti. Može prepoznati radost, ali ne može je istinski dijeliti. A bez stvarnog emocionalnog iskustva, ne može ni razviti pravu empatiju – jednu od temeljnih komponenti ljudskosti. Druga velika etička dilema odnosi se na privatnost. Pametni ljubimci često imaju ugrađene kamere i senzore koji snimaju i prate sve oko sebe, što može predstavljati ozbiljnu prijetnju privatnosti korisnika. Ovaj aspekt postaje još osjetljiviji kada znamo da se takvi roboti sve češće koriste u skrbi za starije osobe, osobito one s problemima pamćenja. Neki modeli pametnih ljubimaca nisu samo emocionalna podrška, već imaju i funkcije skeniranja mentalnog i psihičkog stanja korisnika, bilježeći njihove navike i promjene u ponašanju. Također, mnogi od njih služe kao GPS uređaji povezani s aplikacijama koje članovima obitelji omogućuju praćenje lokacije starijih osoba. I dok ovo može biti korisno u slučaju dezorijentacije ili gubitka, otvara i ozbiljna pitanja o granicama privatnosti i nadzora. Ostaje pitanje – ulazimo li u novu eru tehnološke podrške ili polako, ali sigurno zamjenjujemo ljudsku toplinu i međusobnu povezanost nečim što nikada neće moći u potpunosti razumjeti što znači biti čovjek?